Nesretnice
Naslov izložbe izabrali smo kako bismo povezali dosadašnje preglede i poglede na cjelovitost opusa akademske slikarice Nikoline Ivezić uključivši izabrane segmente tumačenja njezinih slikoreljefa/piktoplastika fokusirani na novonastale radove što do sada nisu izlagani. Objašnjenje zajedničkog nazivnika izabranim djelima (terminologije), kao i uopćen opis umjetničko-izvedbenih tehnika u smislu "kombiniranih", nametnulo se pripremno kao svojevrsno pojednostavljenje pri tumačenju radova i složenosti njihova nastanka.

Umjetnica i koautorica izložbe promišlja komuniciranje objavljenih tekstova i vlastitih stvaralačkih koraka pri domeni www.nikolinaivezic.com podnaslovima Slike i objekti i Instalacije i projekti. Njezine "slike i objekti" ispunjeni su osobnim viđenjem određena retrospektivnog izbora, pregledno govore o umjetnici koju prepoznajemo po specifičnome pristupu suvremenim temama i materijalima, iako je katkada površno svrstavana u "ladice" poput novog pop-arta ili s pozicija feminističke (likovne) kritike.

Galerija Klovićevi dvori predstavlja Nikolinu Ivezić samostalnom izložbom. Mišljenja smo da je na svoj način obilježila specifičnu cjelinu u okviru programske orijentacije Galerije prema podršci mlađim umjetnicima i inovativnim izložbenim postavima. Kako bismo dokumentirali rečeno, valjalo bi spomenuti skupne izložbe na kojima je sudjelovala surađujući s Galerijom, poput one održane 1994. u MGC-u Gradec (Nikolina Ivezić, Žan Jakopač, Renata Ladović, Božica Dea Matasić, Andrea Pavetić i Roberta Vilić); Zagrebu za obljetnicu / Zagreb u djelima hrvatskih suvremenih likovnih umjetnika u Muzejskom prostoru 1994.; 30. zagrebačkog salona održanog 1995., također u Muzejskom prostoru; Pop Art is not Dead 2011. u Galeriji Klovićevi dvori; 4. hrvatskoga bijenala ilustracije 2012. u Galeriji Klovićevi dvori, do Apatije održane u Galeriji Klovićevi dvori 2013. Kada bismo spomenuli i njezinu samostalnu izložbu na Kuli Lotrščak iz 1995., valjalo bi zaključiti da je umjetnica ispunila radnom i umjetničkom energijom gotovo sve naše izložbene dvorane od Gradeca, Klovićevih dvora do Lotrščaka.

Novoizabrani radovi inspirirani su povijesnim osobama (više ili manje uspješnim ženama) i prethodnim autoričinim preokupacijama tematskim i slikarskim cjelinama proizašlim iz njezina životnog iskustva. Riječ je o portretima deset žena "u medaljonima" i dva ciklusa slika (odnosno trideset i šest radova velikih formata). Za razliku od nedavnog izbora predstavljenog u splitskoj Galeriji umjetnina u sklopu ciklusa Jedan na jedan što je Nina uvjetno nazvala izborom "nesretnih zgoda", a Mladen Lučić u tekstu kataloga okarakterizirao "širenjem slikarskih temata na opću kritiku društva naoko bezbrižnom i razigranom naracijom pin-up plakata i stripovske estetike stvarajući autorsku koncepciju kamuflaže", predstavljamo "sretne prizore".

Mislimo da je Nikolina Ivezić rijetko oblikovala "šarene" i "vesele" slike. Mislimo da tumačenju njezina rada nedostaje svojevrstan zaključak što se obično ili sporadično pojavljuje u sklopu retrospektivnih uprizorenja pojedinih opusa. Promišljajući izbor spomenutih "sretnih prizora" izabrale smo prostor podruma jer smo se poslije zajedničkog autorskog projekta skulptorskih i slikarskih intervencija u postavu i prostoru izložbe Pop Art is not Dead uvjerile da će na najbolji mogući način odgovoriti zahtjevnosti samostalnog predstavljanja umjetnice. Među ostalim, cilj nam je bio motivirati publiku kako bi kroz rad Nikoline Ivezić u povijesnome prostoru otkrila nova čitanja djela, likovnih postava, intrigantnih tema uključivši posebno pripremljenu videoprojekciju što se izražava ironijski pripadajućim medijem o pravim (pri tome mislimo na stvarne) ljudima u prirodi… Zabavljaju se… Nastoje uhvatiti trenutke sreće (kojih najčešće nisu svjesni)…

Sadržajem (intrigantne teme) i izrazom (korištenjem specifičnih materijala, tehnika, ikonografije) izbor radova, kao i katalog izložbe, osvjetljava pogled na autentičan stvaralački doprinos autorice suvremenoj umjetnosti te osvježava kustoski pristup predstavljanju tog doprinosa što ga sve rjeđe nalazimo pri većim galerijskim prostorima/ustanovama u kulturi. Tumačenja novih radova nevezana su uz stilske i trendovske obrasce poput interpretacija pop-arta, bad-paintinga, stripovske estetike i ilustracija pin-up magazina jer se razmatrane slike-objekti kontinuirano razvijaju u materijalu (korištenjem obojanog kaširanog stiropora i drugih materijala uz aplicirane limene pločice) i ikonografiji (nastavljanjem biranja "ovlaš" nacrtanih figura bez lica, tumačenjima i kritikom kroz duhovitu naraciju rukom ispisanih komentara). Kako bismo utemeljili zapisanu misao da "nije slikala šareno i veselo", valjalo bi podsjetiti na tekstove poput napisa Vanje Babića koji ističe "ambijentalno promišljanje Bitch party kombiniranjem tragičnog i humorističnog" 2000., Željke Himbele koja tumači "duhovito i ironično propitivanje uloge spolova i njihovih međuodnosa nametnutih od masmedija i potrošačke kulture Pin-ups", Ive Körbler koja govoreći o ciklusu Cro mange zaključuje da Nina svojim likovima "daje oružje u ruke ne ostavljajući junakinje u pasivno-bespomoćnoj situaciji", Borivoja Popovčaka koji primjećuje "parodiranje religije u kojoj svatko može biti svetac" 2003. i drugih.

Izabrani koncept intrigira naglašavajući komunikaciju izazovnih tema zahtjevnijoj publici uz neizostavne duhovite komentare svakodnevnice. Izjednačavanje života i umjetnosti složeno je kao i propitivanje ograničenja izabrana sadržaja i forme što s vremenom postaje slikarskim propitivanjem društvenih očekivanja, rodnih uloga ili autoriteta. Umjetničina kritika malograđanštine obraća nam se jednostavnom sintaksom kao i njena kritika seksizma, ili potrošačkog društva. Posebno cijenimo njezinu "kritičku oštricu" što izdvaja prema temama, "uvećava" prema "opredmećenim" tablama stripova, katkada "nudi" i 3D naočale (nazovimo ih modificiranom reljefnošću) kako bi radikalno podcrtala ili karikirala konkretnu inspiraciju.

Zašto tako razmišljamo? Vjerujemo da se odgovor krije u novim radovima nastalima u kombiniranim tehnikama uokvirenih promišljeno fejkanim (netko bi možda rekao neoklasicističkim) okvirima gdje je rukom upisala ime i datum rođenja i smrti svake portretirane žene, birajući među njihovim izrekama i zapisima ono što u sklopu cjeline dokumentira umjetničino mišljenje o djelovanju izabranih. Ovdje provjeravamo umjetničku činjenicu da je Jane Austen bila "tiha ali ne i slijepa", u bijeloj opravici uredne kose s bijelom vrpcom, velikih grudi; Virginiju Woolf što "ne može pronaći mir potirući (izbjegavajući) stvarni život"; Mariju Jurić Zagorku s natpisom "Kada si sretan i sunce za tobom žuri"; Susan Brownell Anthony s natpisom "Independance is Happiness"; Dragojlu Jarnević što kaže "ne živim rado, ali živjeti moram"; Ivanu Brlić Mažuranić koja (slično kao M. J. Zagorka) misli da "kada si sretan i srce za tobom žuri" i druge.

S te, uvjetno rečeno, "druge" strane, veliki su formati inspirirani slijedom osobnih iskustava autorice što preglednim narativima, sivim bojama i metalnim pločicama progovara o provali u auto, eutanaziji omiljena kućnog ljubimca, posjetu prijatelju u remetinečkome zatvoru, operaciji karcinoma i ovrsi, a potom, koristeći nekolicinu (dvije osnovne i nešto složenih) boja nalazi osobno i likovno ispunjenje u druženju s prijateljima, ispijanju kave i piva (ukusan je "Illy"; dobro je "Ožujsko"; "McDonalds" je mljac), zalijevanju vrta, valjuškanju u hrpi jastuka u toplini doma ili igri s djecom… Naše "Barbike" nisu ogorčene ili ljute, jedino što misle svojom glavom i onda kada se igraju… Cjelina dva izložena ciklusa doista govori o igri. Igra je prisutna od prvih Nikolininih "objekata" naseljenih amazonkama i bilderima, zafrkancija s "retrom" i "neom" (pop-artom) gdje je umjetnica na pojedinim slikama izdvajala infantilnost izabranih karaktera. Kontinuitet i poveznice starih i novih ciklusa slika-objekata što ih spominjemo odjekuju poput Bang-bang iz 2010., kada je ispravno uočeno koliko pozorno umjetnica proučava i prati medije što osluškuju i recikliraju društveno i antidruštveno ponašanje objavom zastrašujuće nasilnih vijesti, crnokroničnih detalja i provokacija.

Prepoznajemo igru uspoređujući promišljanja Nikoline Ivezić s angažmanom njujorškog umjetnika, aktivista i njegove ulične umjetnosti Keitha Allena Haringa (1958.-1990.), Kennya Scharfa (1958.) iz Los Angelesa što slika "ikone" pop kulture u znanstveno-fantastičnom okruženju i njezinih Mrcina iz 1997. što su s vremenom osvajale brojna i različita krila… Prepoznajemo igru usporedbom s pojedinim radovima Zlatka Kesera (jednog od "naših" umjetnika kojega "volimo") i pojedinih njezinih kolegica poput Tanje Tintor Keller ili Lane Stojićević. One znaju napraviti i goblen, a spomenuta igra s predrasudama ostaje našom i postojanom u mjeri po kojoj su kič i camp dva različita pojma; katkada doista blenemo i ostanemo pred zidom: "Transpozicijom znanih likovnih djela u goblene Nikolina Ivezić je na svoj način pokazala kako prerastaju u kliše pun zaslađene sentimentalnosti i lošeg ukusa, kritički ukazala na lako i brzo potrošačko otklizavanje vrijednosti, te njezino pretvaranje u banalnu uporabnu tričariju koja se pamti tek kao poklopac bombonijere. Ovakav odnos svakodnevnoga i umjetničkoga u skladu je s aktualnim neo pop-artom, koji voli vrijednost pretvarati u trivijalnost, za razliku od klasičnog pop-arta, primjerice onoga Warhola, Lichtensteina i Oldenburga koji je išao obrnutim putem, pa trivijalnost uzdizao na razinu umjetnosti".

Zajedničko poimanje suvremene izložbe u povijesnome prostoru stoga ukazuje na semantičku prodornost radova pojedinih umjetnica. Nina – slikarica, kiparica, ilustratorica i dizajnerica prisutna je među "odabranima" dvadesetak godina. Volimo se. Probamo raspravljati jer Nina zna pričati o umjetnosti, utjecajima, uživanju i uživljavanju. Katkada bismo željele lakonski izrecitirati naučeno, ali to godinama ne radimo. Interpretiramo milijune opaski, elemenata kronologije i jediničnih zapisa u formama biobibliografije što pripadaju zajedničkim mentalnim arhivima. Nina je kritična, za zajednicu vrijedne i zanemarene teme i apsurdi nalaze izražajno polje u njenim djelima što na svoj način rodnu konotaciju vežu uz humor i tradiciju birajući pri tome konkretna i samo njoj svojstvena likovna sredstva. Nepopravljive smo. Kritiziramo silikone, odane smo "romantičarima" (poput Ingresa ili Magrittea), voljenim junakinjama stripova, pojedinim kričavim bojama, ako treba, art-decou, elegantnom, a ozbiljnom. Nametnute šablone i okviri trajna su nam inspiracija, taj izazov ovom prigodom ne tematiziramo previše jer sve što uopće trebamo jest sreća što se ne događa često, biramo je! Želja nam je da se zajednički podsjetimo na zapisano i proživljeno kroz umijeće stvaranja novih doživljaja dopunama svima prepoznatljivih prizora – trenutaka kada vidimo opipljivu kvalitetu umjetničkog djela, a prostore zbilje ispunjavamo svježim pogledom ili tumačenjima.

Koraljka Jurčec Kos, siječanj 2017.