WHEN THE POP SAINTS GO MARCHIN' IN
Na jednom od zidova popularnog zagrebačkog birca Melin, uz gomilu plakata, razno raznih pisanih umotvorina, poruka i fotografija, nalazi se i jedan sliko-reljef Nikoline Ivezić. Riječ je o parafrazi Leonardove Posljednje večere u kojoj su likovi apostola svetaca zamijenjeni likovima prijatelja i poznanika koji dolaze u Melin. Jednostavno, Nikolina je svoje frendove "kanonizirala" i proglasila svetima kao i samo mjesto okupljanja. Uzdignute krigle i čaše i pripiti osmjesi umjesto mučaljive atmosfere koja predskazuje izdaju i smrt na križu. Rock & Roll, i piva kao sakrament. Parodija koja odražava njenu osobnu religiju i mjesto njena kulta u kojem svatko može biti svetac. No, treba napomenuti da je ovo rad koji je namijenjen posebno odabranom prostoru stoga su i konotacije primjereno drugačije od njenih recentnih ostvarenja pod nazivnikom POP SAINTS. Pod POP SVECIMA podrazumijeva se niz slika temeljenih na predlošku preuzetom iz kršćanske ikonografije. Izvedeni u autorski prepoznatljivoj kombiniranoj tehnici sliko-reljefa od stiropora i tankog lima te slikanih figura, ovi radovi neodoljivo podsjećaju na svoje pandane iz razdoblja renesanse ili baroka. Likovi svetaca slikani su u sprezi snažnih deskriptivnih linija i sumarnih, voluminozno slikanih anatomskih dijelova koji nerijetko prerastaju u reljefnu aplikaciju. Figure djeluju poput lutaka koje se oblače i mijenjaju položaj u svakoj novoj prigodi. Takav dojam ostavljaju ponajprije same glave Nikolininih svetaca. Naime, glave su prazni jajoliki volumeni bez fizionomija. Značenje ovakvog oblikovnog tretmana možemo pronaći znatno ranije, u kapeli u Venceu, čiju je ikonografsku koncepciju osmislio Henri Matisse 1951. Godine. Naime u tom sakralnom prostoru Matisse je izveo murale sv. Dominika i Djevice s djetetom, figure koje ne posjeduju lica. Opasku jedne starice koja je, izašavši iz kapele rekla, da je puno bolje da Sveta djevica nema lice, jer ju tako svatko može vidjeti kako želi, možemo svakako primijeniti i u ovom slučaju, iako je dakako cjelokupna koncepcija potpuno drugačija. Izrazi lica mučenika i mučenica tako su izbjegnuti. Krvavi martiriji ustupili su mjesto nijemim manekenima čiji su atributi, dokazi njihovih tortura, bilo da je riječ o predmetima kojima su mučeni, ili o dijelovima tijela koji su im odsječeni ili iščupani, podsjećaju na neki drugi predmet, napose zbog samog odmaka od doslovnog mimetičkog tretmana, te podražavaju metaforički obrat i tragično predvode u duhovito. Svetu Luciju, koja si je sama iskopala oči i poklonila ih jednom od svojih prosaca a sve u strahu da ga oči ne bi navele na zlo, obično prikazuju s pladnjem na kojem počivaju dva oka. U Nikolininoj transkripciji pladanj je nalik na krinku u koju su usađena dva oka. Isto tako strelice s kojima je proboden Sv. Sebastijan prije su nalik na na rakete igračke nego na strelice, ili pak odrezane grudi Sv. Agate koje prije asociraju na dvije kupe od tijesta. Svjesno dokidanje realističnog prikaza stavlja ove likove u kontekst stripa ili crtanog filma.

Ovome u prilog ide i način na koji Nikolina rješava pozadinski prostor. Počesto je to odsječak nebosklona intenzivno plave boje posutog bijelim oblačićima. Pojedine slike prati i naziv ispisan rukopisnim oblikom koje neodoljivo podsjećaju na logotip Coca-Cole, pa tako cjelokupna predstava prije podsjeća na ilustraciju ili reklamni pano nego na sliku religiozne tematike. U vizualni rječnik ilustracija ili stripa možemo dakako uvrstiti i same okvire Nikolininih slika. On je dio kompozicijske sheme koju određuje položaj figure ili prostorni graničnik iz kojeg figure izlaze, neodoljivo podsjećajući na ilustracijske sekvence u kojima je sve dozvoljeno.U tom smjeru kreće se i režija samog prostora u kojem su slike smještene. Tek njegovom inscenacijom priča biva zaokružena a POP SAINTS dobivaju svoje puno značenje. Ružičasta iluminacija, zvjezdice koje vise sa stropa, baloni i reflektirajuća kugla nezaobilazna su oprema pomoću koje Nikolina kreira okružje za svoje svece. Tako cjelokupni angažman doživljavamo kao jednu disco-kapelicu. Reference na pop kulturu su nedvojbene i nedvosmislene. Nikolina poistovjećuje (svoje) svece s pop idolima, zvijezdama koje njihovi fanovi drže isto tako "svetim". A da svatko želi posjedovati djelić svog idola, to je svima jasno. U prošlosti su to bile relikvije i svete sličice, danas su to CD-i, posteri i majice s likom svog "sveca". Nekada se putovalo na hodočašća mjesecima, pješice, konjem i brodom, danas turističke agencije organiziraju takva hodočašća ali i odlazak na kocerte Rolling Stonesa. Pop kultura je nesumnjivo udružena s komercijalnom kulturom i svom njenom bogatom ponudom, od filmova, televizije, radija, cyber prostora, reklama, igrački, različitih oblika umjetnosti, fotografije, igri, do grupnih "iskustava" kao što je kolektivno promatranje kometa ili rave party na extasyju. I tako, dok jedni čekaju dolazak Isusa drugi očekuju vanzemaljce, ne bi li im vratili Elvisa. Zapravo je sudbina njihovih idola ista. I jedni i drugi su bili ili postali predmetom masovne produkcije i tržišne ponude.

Stoga ova izložba Nikoline Ivezić nipošto nije, uzmemo li u obzir samu komponentu režije prostora, tek puka inscenacija mjesta okupljanja mlađe populacije, niti parodiranje na račun religije. Kako Nikolina osim repertoara svetaca iz kršćanske ikonografije koristi i likove iz budizma i islama, njeno se kritičko propitivanje prenosi na cjelokupan, globalan sustav obožavanja i komercijalizacije uopće. Tako su POP SAINTS, gledajući sa sociološkog aspekta, kritika upućena komercijalnoj mašineriji koja se za postizanje cilja koristi svim sredstvima i pokriva sve kategorije ukusa. I kiča, naravno.

Borivoj Popovčak, rujan 2003.