OBUCI ME
Najnoviji izložbeni projekt Nikoline Ivezić rezultat je logičnog slijeda stvari i nimalo ne iznenađuje. Naime, kao umjetnica izražene društvene kritičke svijesti koja je u svojemu dosadašnjemu opusu analizirala suvremeno društvo kroz ikonografiju pop-kulture, stripovske estetike, pin-up plakata i reklama (coveri ženskih časopisa s fotomodelima, jumbo plakati) došla je do zaključka kako se promatrača, bombardiranog sa zatupljujućim stereotipom ženskog tijela, mora potaknuti na neki drugačiji način na sudjelovanje u umjetničkom postupku, djelu i poruci.
Umjesto pop retorike i žene koja je prikazana kao jedan od proizvoda potrošačkoga društva, umjetnica je osjetila kako mora skrivenu i pasivnu ulogu umjetnika-demijurga zamijeniti vlastitim otkrivanjem u kojem će biti uspostavljena nova dimenzija odnosa između umjetnice i auditorija. Trebalo je nekako pokrenuti promatrača, pomoći (joj) da vide sebe u tim ulogama i zapitaju se o opravdanosti i uvjetovanosti tih odjevnih funkcija.
Projekt "Obuci me" sastoji se od printa fotografije umjetnice u dvodjelnu badekostimu na kapafixu, u prirodnoj veličini na mobilnom stalku, i još jednog mobilnog stalka na kojemu su obješeni printevi različite odjeće. Tako Nikolinu Ivezić možemo odjenuti u uniformu-ulogu misice, sobarice, Playbojeve zečice, medicinske sestre, mladenke, domaćice i časne sestre. Druga verzija projekta generirana je kao virtualna računalna simulacija pa se identičan proces može odvijati na monitoru.
Odabrani komadi odjeće dovode u ironičnu poziciju društveno nametnute kanone ženskog odijevanja i uloga koje im kroz to društvo nameće. Nešto što bi još uvijek trebalo imati auru nedodirljivosti, posvečenosti, kastinske odabranosti prešlo je tijekom vremena u svoj antipod:ništa od tih ženskih uloga nije sveto. Dapače, prva je asocijacija buđenje (muške) mašte na razini seksualno-erotskih signala koje svaka od tih uniforma nosi. Danas više ne percipiramo ove ženske uniforme kao sladunjavu kič-modu nabijenu lažnom romantikom, već nas one trenutačno prenose u svijet individualne (zabranjene fantazije).
Iako je to već dugo uspostavljena praksa, umjetnica sebe i svoje tijelo otkriva do određene razine, i možda je čak stoga cijela priča i zanimljivija. Umjetnici su svoje tijelo koristili do krajnjih granica i podvrgnuli ga tabuiziranim procesima otkrivanja, zato u Nikolininoj ideji ima gotovo neke djetinje naivnosti i nevinosti. Sjetimo se samo davnog izrezivanja lutaka i njihove odjeće iz "Politikinog Zabavnika". Nikolinin zahvat nije podmuklorafinirano upakiran prezentacija ženskih, povijesno-društveno nametnutih uloga, već do apsurda dovedena vesela igra, koja još preciznije detektira komiku uniformiranih ženskih likova. Sama umjetnica tvrdi kako se ne uklapa ni u jedan lik i ulogu, i kako joj je stoga sve to jako smiješno i ironično. No, njezin identitet nije doveden u pitanje, jer on tako i tako ostaje izvan umjetnih standarda ženskog savršenstva. Koristeći vlastito tijelo za konstruiranje ženskog identiteta kroz ženske uniforme, umjetnica pokazuje totalni besmisao na taj način uvjetovanih predodžbi o ženskom identitetu.
Iza tih uniforma često stoje lažna obečanja i lažni mitovi o sreći, savršenstvu, ljepoti i borbi za ljubav, iako odijevanje u neku od njih još uvijek, usprkos našemu suvremenom cinizmu, zaista može imati uzvišenu, plemenitu, ritualno-inicijacijsku dimenziju…ili, let's face it, spasiti rutinu i zasićenost u vezi. Pa tko voli…

Iva Korbler, travanj, 2004.