Nesreće
Za razliku od svojih dosadašnjih brojnih autorskih ciklusa, kojima je postala prepoznatljiva u percepciji poklonika hrvatskog suvremenog likovnog izričaja, Nikolina Ivezić u splitskoj se Galeriji umjetnina, u tematskom ciklusu Jedan na jedan, predstavlja u ponešto drugačijem svjetlu. Nikolina je poznata hrvatskoj likovnoj javnosti po nepretencioznim, veselim i razigranim kompozicijama, jakih kontrasnih boja i jednostavne ikonografije sukladne dokolici suvremenog potrošačkog društva. Služeći se, još od začetka svog umjetničkog izričaja svojevrsnom suvremenom inačicom Pop-arta, autorica je kreirala osobni i nadasve osebujni likovni jezik kojim je život ulice, fenomene današnje malograđanštine, jeftini konzumerizam, odnosno devijacije suvremenog potrošačkog društva, transponirala na slikarsku plohu. Kažem plohu, a ne platno, jer se Nikolina uglavnom služi tehnikom obojenog kaširanog stiropora s apliciranim limenim pločicama. Takve reljefne slike učinjene od jeftinih materijala akcentiraju osnovne karakteristike njenog umjetničkog izraza koji se osim na spomenutoj interpretaciji Pop-arta bazira i na Bad paintingu, na strip obrascima, Pin Up časopisima pedestih godina, te na estetici erotske i porno industrije. Spoj takvih karakteristika, vođen nadahnutom i provokativnom autoričinom misli, kreirao je jednu od najlucidnijh epizoda hrvatske suvremene umjetnosti koja je specifična prvenstveno stoga jer je u potpunosti autentična, odnosno neuklopiva u bilo koji stilski ili trendovski obrazac. Takav izraz, kako bi zadobio svoj potpuni smisao, nije se mogao zadržati isključivo na dvodimenzionalnoj manifestaciji svojstvenoj slikama, već je rezultirao oslikanim reljefima koji, primjerice, zorno naglašuju ženske atribute koji izlaze iz prostora slike. Nikolina dakle i prostornom prenetracijom akcentira svoju izvrnutu, dvosmjernu priču o eksploataciji i poimanju žena u današnjem civilizacijskom kontekstu. Kontekstualiziranje spolne neravnopravnosti, odnosno vladavine seksizma, koja je unatoč brojnim moralnim i pravnim kodeksima koji je navodno brane veća no ikad, u Nikolininoj specifičnoj ikonografiji je dvosmjerno. Naime, ona iznosi fakte, ne traži krivca već krivnju (ako je uopće ima) ravnopravno djeli na oba spola čime svoje slikarske temate širi na opću kritiku društva služeći se na oko bezbrižnom i razigranom naracijom pin up plakata i stripovske estetike, a u stvari stvarajući autorsku koncepciju kamuflaže. Na taj je način progovorila potpuno autentničnim jezikom svojevrsnog aktivizma ne djeleći zbilju od snova, ironiju od istine i profinjeni sarkazam od tragike.

Međutim, dvije nove serije slika, izložene na ovoj izložbi, iako izvedene autoričinom prepoznatljivom slikarskom manirom baziranom na brzom i namjerno lošem, bolje rečeno nehajnom crtežu, pružaju potpuno drugačiju atmosferu od one na koju smo naučeni da zrači s Nikolininih slika.
Radi se o dvije serije koje uvjetno možemo nazvati crnom i crvenom. Sama konotacija sazvzučja crne i crvene znakovito zaziva rat, nacizam, zavjeru… uglavnom ništa lijepoga, kao što nije lijepa ni stvarnost koju živimo, a o takvom realitetu u ichformi ovi ciklusi upravo i govore. Ne odstupajući od svoje uvriježene strip estetike Nikolina je u obe ove serije stripu bliža no ikada do sada, jer svaka slika predstavlja imaginarnu strip tablu, a njihovo zajedničko iščitavanje zaokružuje cjelinu. Crvena, godinu dana ranije započeta serija, govori o intimi žene, o njenim osobnim, dosadnim ali uobičajenim postupcima koje obavlja daleko od znatiželjnih pogleda, u svojoj osami. U usporedbi sa ranijim slikama, ove, iako crvenih boja, djeluju pomalo ugašeno, umorno i otuđujuće. Radi se o svojevrsnoj autoričinoj introspekciji a scene brijanja pazuha i nogu, povraćanja, obavljanja nužde ili čišćenja WC školjke sigurno ne uveseljavaju promatrača kao što je to s ranijim Nikolininim radovima bio slučaj.

U tim radovima, kolokvijalno nazvanim i autoportretima, autorica je željela kroz potpuno prizemne i bizarne svakodnevne situacije prikazati ne samo aseksualnu, ogoljenu i intimističku stranu žene, već i stanje svog duha s kojim se suočava kada ostaje sama u svoja četiri zida. Slike metaforički prikazuju umor i zasićenost životnom stvarnosti i monotonijom koju ona proizvodi i na neki nas način uvode u ciklus doista crnih slika. One su i likovno i tematski otišle još korak dalje, te govore o životnom realitetu, o stvarnosti svakodnevnice koju u sebi proživljavamo. Ova autobiografska serija gotovo je skicozno rađena a opisuje neugodne događaje koji se gomilaju jedna na drugu i kreću se od zla prema gorem; provala u automobil, sudar koji je usljedio, gubitak svijesti, odlazak u bolnicu, ovrha na kuću, košmar u snovima, operacija karcinoma, posjet prijatelju u zatvor, eutanazija starog kućnog ljubimca, prazan frižider i napokon smrti bliskih prijatelja.

Između tih serija nalazi se Zid srama na kojem Nikolina kredom ispisuje tko joj je i koliko dužan, a poziva i posjetitelje izložbe da joj se u tome pridruže. Možda su upravo neisplaćeni dugovi inicjalni pokretač onog lošeg što nam se u životu dešava, prvi propusti morala i etičnosti kojima započinje niz urušavnja ljudskog dostojanstva koji na kraju dovodi do opće materjalne i moralne hipokrizije. Nikolina ovom izložbom o tome progovara spontano i iskreno, javno prostirući osobnu priču koja je identična gotovo svim životnim iskustvima posjetitelja ove izožbe.

Mladen Lučić