Bang! Bang – Tko je smjestio Rosi Luxemburg?
Nikolina Ivezić se u kontekstu suvremene hrvatske umjetnosti pojavljuje kao pripadnica nove figuracije sklone tradiciji neopop arta, a njezin pogled na suvremeni svijet je jednostavan, rafiniran i obojen duhovitošću, ironijom i brutalnim cinizmom nove generacije. Njezin umjetnički izraz istovremeno je kritika društvenih odnosa, medija, kulture kiča i trasha, ali i koketiranje s istima. Najnovijim ciklusom "Bang! Bang!" predstavljenim u Galeriji Koprivnica nastavlja razvijati novu angažiranu umjetnost i vlastitu ikonografiju tipičnu za dosadašnji opus, sada već svojevrsni ikonoklazam. Autorica je postavila aksiome vlastitog slikarstva: slike oblikuje, modelira i otvara u prostor – ženski atributi reljefno izlaze iz prostora slike, čime se nastavlja već prepoznatljiva koncepcija kritike društva kroz ikonografiju pop-arta, pin up plakata i stripovske estetike. Način oblikovanja i prenošenja umjetničkog svjetonazora u kojem su osnovni motivi naglašeno zaobljene i prsate ljepotice preispituje dvije krajnost: ženu-žrtvu i ženu-nasilnicu. Uglavnom su to fatalni likovi prekrasnih žena s unaprijed predodređenim ulogama, stereotipima i frazama. Ciklusom slika posvećenih ženi kao objektu i inspiraciji, autorica preispituje krajnje ozbiljnu temu međuljudskih odnosa, točnije odnosa prema ženi-objektu od koje se na početku 21. Stoljeća očekuje ljepota, stil, seksipil i poduzetnost, dok osobnost i pamet najčešće nisu uvjeti ženske uspješnosti i dio mita o svemogućim (nad)ženama. Pritom se preispituju dvije suprostavljene koncepcije i naglašavaju stvarni problemi današnjice: iako su se žene izborile za više slobode i ravnopravnost, one su još uvijek objekti i simboli seksualnosti koje mediji eksploatiraju više nego ikad, oblikujući pritom ikonografske obrasce poželjnog izgleda žene.

Nikolina ivezić je "enfants terribles" suvremene hrvatske umjetnosti, umjetnica koja iznenađuje i šokira, istražuje polje društveno prihvatljivih pravila ponašanja, autentičnosti ljudske jedinke i njezinog samopouzdanja, pri čemu si dopušta komentiranje i kritiku društvenih konvencija i kršenje opće prihvaćenih normi. Kao pripadnica mlađe generacije, Nikolina Ivezić posjeduje "žensko" samopouzdanje, ima vlastiti stav o tome na koji su način ženska prava i feminizam percipirani u suvremenom društvu. Svaka slika Nikoline Ivezić predstavlja društvenu kritiku i komentar s narativnim elementima. Društveno osviješteni projekt žene predstavlja kao objekt, koji asocijacijom apsurda razotkriva koncept zapadnog svijeta koji degradira ženu u predmet muške požude. Likovi Nikolina Ivezić su lascivne, erotizmom nabijene ženske figure koje posjeduju suptilni pristup Sigmunda Freuda prema kojem upravo libido predstavlja temeljni pokretač čovječanstva. Autorica nas suočava s vlastitim podvojenim stavovima u kojima su pomiješani tolerancija i iskušenje, pri čemu vrlo odlučno progovara protiv povezivanja seksualnosti s nasiljem i agresivnošću.

Figure bez lica (bez osobnosti) uspostavljaju kontakt s promatračem, zavodljivo ga uključuju kao svjedoka u svoj brutalni svijet u kojem metafora ženstvenosti prati modne trendove: male crne cocktail haljine, pripijene uniforme, crne cipele vrtoglavo visokih potpetica, crveno i crno donje rublje…uniformirani svijet koji pripada polju filma, mode, literature, umjetnosti ili muške rekreacije, više razodijeva nego što odijeva. Putenim figurama ozbiljnost pridaju tek tragovi nasilja ili oružje u rukama koje donosi određenu ozbiljnost ispunjenu jezom i predstavlja polje djelovanja i provokacije kojim Nikolina Ivezić lucidno tematizira stereotipe i unaprijed podijeljene uloge. Simbolične heroine naglašene putenim detaljima, šutljive i zavodljive, psihotične i tajanstvene, osim crvene kose, nemaju ničeg zajedničkog društvenom revolucijom Rose Luxemburg.

Nikolina Ivezić pažljivo proučava i prati medije koji osluškuju i recikliraju društveno i anti društveno ponašanje, a u svoj rad uključuje snažnu kritiku olako prihvaćenih oblika društveno prihvatljivog ponašanja. Zastrašujuće informacije kojima nas obasipaju mediji, misaona zbrka i zbunjujući detalji preuzeti iz crne kronike obojeni blještavilom medijske pozornosti, poprilično zamagljuju granicu između dobrog i lošeg, baš kao i osjećaj za ljepotu i red, nasuprot anarhiji i neredu. Provokativnost upućena gledatelju preispituje način na koji seks, nasilje i moć stvaraju i u svoju korist preoblikuje masovni mediji. Nikolina Ivezić razotkriva kolektivni pogled na na stvarnost, postepenu i neprimjetnu prilagodbu i promjenu ideje "normalnog" i društveno prihvatljivog nasilja koje je u stalnom porastu, pomicanje granica tolerancije na nasilje i neprekidno preoblikovanje slike i jezika u službi masovnih medija u kojem su seksualnost i nasilje roba koja se prodaje. Dizanje glasa protiv ustaljenih obrazaca i masovnih kampanja koje sumnjivim sloganima preuzetim iz krimi-romana 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih prodaje gledanost, Nikolina Ivezić nas uvodi u sliku u kojoj kao umjetničku strategiju suprostavlja identitet i interpretaciju. Baš kao što su slike "Doručak na travi"(1863) Edouarda Maneta ili "Venera u krznu"(1869) Leopolda von Sachermascha svojevremeno posjedovale snagu erotske novele u kojoj žena može biti samo ljubavnica ili robinja, a nikad partner, tako i Nikolina Ivezić preispituje uvriježene stavove o odnosu među spolovima "Bang! Bang!" (2009-10) koji su se ovisno o sredini mijenjali deklarativno, revolucionarno ili nikako, dok su mediji potrudili izokrenuti sve vrijednosti i slobode koje su žene u proteklih stotinjak godina izborile. Sloboda je postala teret, njeno značenje su upravo mediji preokrenuli i vratili na početak, s tom razlikom da su žene vrlo često zadržale prava i prava i obaveze, ali ne i (sama) poštovanje. Tijelo žene postalo je objekt voajerističkog spektakla namijenjenog muškoj publici, a emancipacija tek pojam o kojem Meret Oppenheim progovorila u svom najčešće citiranom govorom upućenom ženama na dodjeli umjetničke nagrade: "dokazati se treba vlastitim putem u kojem se ne prihvaćaju tabui koji su ženu tlačili tisućama godina. Sloboda nije nešto dano, sloboda je nešto što moraš uzeti sama (Basel, 1975)"

Čini se kako je upravo Nikolina Ivezić kritikom društvenih odnosa modernog društva i globalizacije koja postavlja i oblikuje trendove, kritikom masovne produkcije i medijske eksploatacije svega, pa i ljudskosti i ljudskih osjećaja, autorskom interpretacijom uvriježenih i poželjnih obrazaca ženske ljepote, modela koji posjeduju "zvjezdani status", stvorila tenziju između utopijskih obećanog užitka naglašene putenosti i tragičnog samouništenja osobnosti. Lijepe i bezlične žene opasnih namjera i ružnih sudbina postale su metafora modernog svijeta manipuliranog vječnom dramom između smrti i slave.

Draženka Jalšić Ernečić, viša kustosica, Ravnateljica Muzeja grada Koprivnice, svibanj, 2010.